„BRBOŠKULE“ U ŠUMSKOJ SOBI

Autorica: Tatjana Družetić, odgajateljica

Karojba je općina u središnjoj Istri u kojoj se nalazi jedan od sedam područnih vrtića matične ustanove „Olga Ban“ u Pazinu. U područni objekt upisana su djeca mješovitog uzrasta s uključenom djecom s teškoćama u razvoju. Četiri odgajateljice u suradnji s asistentom, edukacijskim rehabilitatorom i roditeljima organiziraju i provode aktivnosti na otvorenome kojima potiču zdrave životne navike kod djece.

Odgajateljica sam u skupini Brboškule (lokalni naziv za hrastove šišarke) u Karojbi i prije dvije godine, kad sam se nakon dugotrajnog bolovanja vratila na posao, veselilo me što će to biti u prirodnom i zdravom seoskom okruženju. Vrtić je na rubu mjesta, blizu škole i igrališta, okružen livadama, maslinicima, vinogradima i poljima, u blizini potoka i šume. U dvorištu vrtića nalazi se nekoliko sprava i mladih stabala. Kroz čemprese i prolaz u živici, brzo i lako dođe se do potpunog zelenila. Svaka šetnja s djecom mamila nas je sve dalje izvan ograde vrtića, da vidimo što se tamo krije. Otkrivali smo bogatstva prirodnog okruženja i vraćali se u vrtić s novim inspiracijama iz prirode: cvijet, biljka, šišarka, kamenčić, buba, štap koji bi u vrtiću dobivali ulogu modela za crtanje, otiskivanje ili postali predmetom istraživanja lupom i mikroskopom ili inspiracijom za priču, stih ili zagonetku, ponekad simbolom u igri. Imali smo sve više kutija, košara, teglica, punih predmeta iz prirode koje su djeca pronašla i željela dodatno istražiti.

Kako smo počeli?

Djeca su se dobro kretala potpuno ravnim i prohodnim terenom (poput asfalta, makadama ili čiste livade) dok bi prilikom hodanja po neravnijem, obraslom i teže prohodnom terenu nekima postajale „teške“ noge, zapinjali bi o travu ili granje, smetale bi im grane na tlu ili prelazak preko raznih prepreka u šumi. Najzahtjevnije je bilo mlađoj djeci i onima koji su imali slabije razvijenu krupnu motoriku i koordinaciju pokreta. Nije uvijek lako prelaziti jednom nogom preko grane i micati rukom granu ispred nosa ili se probijati kroz gustiš a da se licem ne uhvatiš u paukovu mrežu ili prijeći preko zaleđene lokvice a da led ne pukne ili hodati nizbrdo po skliskom i blatnom terenu, a uzbrdo paziti da ne „prokliziš“.

Zaključujem da treba vježbati hodanje po puteljcima, neuređenim i zečjim stazama, preko livada, zidića, lokvica, potoka i vododerina, kroz grmlje, šumu, blatnim, mokrim, suhim, šuškavim, kamenitim, zemljanim, skliskim terenima… Svaki put bi otišli malo dalje i mrvicu duže ostajali. U velikom broju prilika kasnili smo na ručak i na spavanje. A još je trebalo presvući se i očistiti cipele.

Uoči Dječjeg tjedna na red je došlo planiranje jedne već uobičajene biciklijade. Nakon razgovora i predavanja policajca o prometu, dolazimo na ideju da ostavimo bicikle da prespavaju u vrtiću i da se sutradan njima odvezemo u prirodu. Staze smo već istražili pješice pa bi istraživanje biciklima moglo biti još zabavnije. Djeci nije trebalo dvaput reći. Biciklijada je ovaj put trajala dva dana – prvog dana smo vozili na poligonu, a drugog smo organizirali off road na koji su se uključila djeca koja voze na dva kotača. Ostali su i drugi dan vozili na poligonima. Sva su djeca uživala i htjela još, oduševljenju nije bilo kraja. Sve je krenulo spontano.

U priču me ponijela osobna zanesenost i veliko zadovoljstvo rada s djecom na otvorenom, a oslonila sam se, osim na svoja dosadašnja znanja i iskustvo u radu, i na kompetencije i ljubavi iz nekih drugih područja. Naime, zaljubljenica sam u organsko vrtlarenje, samoniklo i ljekovito bilje i gljive, planinarsko i turističko vođenje, tradicijsku gradnju. Ono što me dodatno motiviralo bila je potreba za zdravijim prostorom za rad i igru koji će povoljno utjecati na zdravlje, ojačati cjelokupnu otpornost organizma, biti nadahnjujući, dostupan i neće zahtijevati veće financijske troškove. Nakon dvije godine isprobavanja, kombiniranja, slaganja, reorganiziranja, iskristalizirali su se važni putokazi rada vani, na otvorenome, u prirodi. Uvođenje noviteta u rad moguće je ako se stare načine mijenja i integrira s novima u ritmu koji nikoga ne prisiljava niti zakida, ni djecu ni odrasle. Istraživanje neposrednog iskustva takvog rada i procjena potreba i postignuća svih sudionika otvara puno novih mogućnosti. A uza sve to je i ‹3›: zanimljivo, zabavno i zdravo!

Odlučujem se za nove korake. Moj plan za razvoj aktivnosti.

• Omogućiti uvjete za učenje djeci, stjecanje znanja, vještina i oblikovanje stavova o sebi, drugima i okolišu (živom i neživom) kroz igru i učenje izvan prostora zgrade vrtića, lokalno i u bližoj okolici, najviše u prirodi u skladu s Kurikulumom za rani i predškolski odgoj, kroz integraciju raznovrsnih aktivnosti s naglaskom na zdravlju, ekologiji, održivosti i zavičajnosti (zagađenje i klimatske promjene, očuvanje biološke raznolikosti, upoznavanje s lokalnom florom i faunom, toponimima).
• Tijekom cijele godine, u svim vremenskim uvjetima, organizirati boravak u šumi, tematsko pješačenje ili izlet, svakodnevno u trajanju najmanje od jednog do dva i pol sata, a jednom tjedno tri do šest sati, vodeći se preporukama stručnjaka koji kažu da bi djetetu trebalo omogućiti boravak u igri na zraku u prirodi najmanje 180 min dnevno kako bi potaknuli i održali optimalan razvoj i zdravlje.
• Osim djece, uključiti roditelje, kolegice te članove stručno-razvojne službe.

Moj plan obuhvaća opsežne pripreme koje podrazumijevaju:

• Postupnost u uvođenju promjena (izlazi se svakodnevno, a frekvencija i intenzitet se pojačavaju).
• Integraciju u planiranju aktivnosti (vanjski i unutarnji sadržaji).
• (Re)organizacija rada (smjene, pomoćno osoblje, stručni tim).
• Sigurnost (granice i sigurnost kretanja, ispravnost bicikli, kacige, voda i hrana, prikladna odjeća i obuća, zaštita od kukaca i krpelja, prva pomoć).
• Informiranje i educiranje (osobno, djeca, roditelji, kolegice).
• Suradnju (djeca, roditelji, kolegice) umjesto kompeticije.
• Preispitivanje i pomak iz osobne zone komfora.

Uvažavanje i promoviranje pozitivnih promjena koje se događaju tijekom boravka u prirodi:

• Čovjek prirodi organski pripada više nego bilo kojem drugom ambijentu, a put prema spoznavanju i učenju započinje kroz nju. Samo onaj tko je izbliza upozna, može osvijestiti i nužnost njezinog očuvanja i održivog korištenja resursa.
• Pozitivno utječe na zdravlje; već nakon 15 minuta boravka u prirodi događaju se važne promjene – snizuje se krvni tlak i srčani otkucaji, popušta mišićna napetost, snižavaju se razine kortizola (hormona stresa), aktivira se parasimpatički živčani sustav, a zbog izloženosti svježem zraku bogatom kisikom prisutan je i pozitivan utjecaj na dišni sustav.
• Nakon duljeg boravka u prirodi pojačava se tjelesna kondicija i snaga.
• Posebno mjesto zauzima jačanje imunološkog sustava na suncu jer dolazi do povećanja proizvodnje D vitamina u organizmu (što je posebno važno tijekom zimskih mjeseci i izloženosti raznovrsnim mikroorganizmima koji su ključni za normalan razvoj i jačanje imuniteta), posebno u ovo vrijeme pandemije jačamo dječji organizam i šaljemo im poruku o važnosti cjelovite brige za zdravlje.
• Misli se smiruju, poboljšava se koncentracija, socijalni odnosi učvršćuju, rezultati učenja poboljšavaju
• ‹Brboškule ‹žele biti zdrave poput brboškula (hrastove šišarke imaju brojna ljekovita svojstva i koriste se u tradicionalnoj medicini).

Putovanje…

Kao što hodajući šumom nikad ne znamo što ćemo otkriti dalje, tako smo se i mi otisnuli u nove izvidnice otkrivajući tijekom vremena nove odgovore na stara pitanja. Nakon prve „Off road biciklijade“ nisam mogla djeci reći da za sljedeću treba dočekati novi Dječji tjedan (A i zašto bi? Jedna je godina cijela vječnost!) pa sam predložila da održimo bar jednu svako godišnje doba. Ne treba ni reći koliko je offroad bio privlačan svima; neki su se trudili čim prije provoziti na dva kotača i svaki dan vježbali – a roditelji pridržavali i podržavali – kako bi mogli sudjelovati već na sljedećoj, neki su prvi put provozili u vrtiću, a neki su se tek u vrtiću usudili po prvi put sjesti na bicikl. Posebno dobrim pokazalo se isprobavanje vožnje na dva kotača na ravnom, travnatom igralištu. Djeca su se osjećala sigurnije prilikom pada na meku travu u odnosu na beton. Vozili smo preko potoka, učili snalaziti se po blatu i kamenju, pješačili u kombinaciji s vožnjom – svatko se natjecao sam sa sobom uz pomoć i podršku prijatelja.

Centar prirode postajao nam je pretijesan i nedovoljno nadahnjujući (bez novih mirisa i zanimljivih zvukova) pa smo odlučili potražiti neki stvarniji i veći „centar prirode“ koji bi bio dovoljno blizu, nešto kao soba u šumi. Općina i šumarija dali su nam dozvolu za korištenje parcele u susjedstvu vrtića. Bila je prilično obrasla i neprohodna pa smo se najprije probijali najkraćim putem do dvije čistine s visokom travom gdje smo započeli prvo upoznavanje sa šumom, odakle se počeo širiti naš labirint stazica i prolaza. Prošlo je još neko vrijeme dok su djeca počela pitati da idemo u „našu“ šumu i tako je krenulo. Određivali smo granice kretanja (puteljak na rubu s jedne i gustiš s druge strane), mjesta susreta nakon igre na neki znak (raskrsnica-Y), pravila ponašanja prema biljkama, životinjama i međusobno; raščišćavali smo stazice i platoe, izrađivali tunele, ograde, bacaljke, kazališta, brodove, kućice, vidikovce, osmatračnice od materijala pronađenih u šumi. Markirali smo staze, čistili otpad u eko-akciji „Šporkulja“, istraživali i igrali se (vrste stabala, kukci, životinje, godišnja doba, lišće, zimski san, mahovine, gljive, vremenske prilike). Ponekad bismo tu proveli vrijeme od doručka do ručka i još jednom popodne za vrijeme spavanja, u organiziranoj i slobodnoj igri. U suradnji sa školom čitali smo priče u šumi, od materijala iz šume izrađivali smo ukrase za novogodišnji sajam i dočekali novu godinu u podne s nekoliko djece uz medenjake i čaj koji smo sami pripremili. Na šumskom maskenbalu bili smo „šumski patuljci“. Nakon nekog vremena to je postala naša „šumska soba“ u kojoj smo se već udomaćili.

Djeca su se odlično snalazila, kroz igru su se osamostaljivala, surađivala, komunicirala, svladavala nove vještine, suočavala se sa strahovima ili ograničenjima, istraživala nove poticaje na nove načine. Nova dodana vrijednost. Od tada često idemo i na duža, tematska pješačenja dužine 3-6 km, kojima obično nadjenemo ime kako bismo ih razlikovali. Dosad smo ih organizirali oko 15. Boravili smo u prirodi i s budućom učiteljicom i njezinim 4. razredom te kroz igru upoznavali ljekovito bilje. Istraživali smo na potoku, u blatu, lokvicama, za što nije trebalo puno više od gumenih čizama i malo pripreme. Za duža pješačenja trebalo je osigurati dobru obuću i ruksak. Kad je padala kiša, često bismo s kišobranima i gumenim čizmicama sretno šljapkali vani. Bili smo i na mini-zip lineu, u Penjačkom klubu, spilji, luci, akvariju, prirodoslovnom muzeju, planetariju. Posadili smo bor ispred vrtića, nabavili komposter i naučili kako ga koristiti. Odlučili smo odvajati otpad i čistiti sobu od suvišnih igračaka i plastike. Sadržaje centara za igru u sobi i vani povezali smo u smislenu cjelinu. Tijekom ovog putovanja roditelji su nam postali vjerni suradnici i partneri: u pješačenjima, izletima, u organizaciji radionica i prezentacija, nabavi opreme.

Važna nam je konstantna razmjena informacija i međusobna podrška. Edukacija „Out of the box“ na kojoj sam sudjelovala u Finskoj, u sklopu Erasmus+ projekta „InOut we GrOw“ u listopadu 2019., potaknula me na dodatne promjene u radu i stavovima o zdravim životnim navikama. Oformila sam zajednicu učenja „Homo van“ na kojoj kolegice i ja promišljamo o novim akcijama. Novosti objavljujemo na web stranici vrtića i u brošurama.

Zašto nam je ovo bilo važno?

• Jer je A. konačno prohodala, sigurno.
• Jer je T. iznenadio i svoju mamu kad se popeo strminom (a često su ga boljele noge).
• Jer je G. tražio tatu da mu skine pomoćne kotače tri dana prije off-roada i po cijele dane vježbao voziti.
• Jer je N. prestajao mucati kad bismo bili vani.
• Jer je D. mogao slobodno pustiti svoj prodoran glas bez da ikome smeta.
• Jer su se L. i A. mogle osamiti kad god su htjele.
• Jer je V. vani prestao plakati za mamom.
• Jer se D. prestala bojati gliste i držala ju je na dlanu, a L. je prestala bježati od skakavaca.
• Jer je E. uspostavio kontakt pogledom.
• Jer je J. progovorio!
• Jer je L. trebalo manje inzulina kad je više trčao.
• Jer je D. naučio što je mala nužda ‘zalijevajući’ stablo.
• Jer C. nije vrištala ni vikala kao u vrtiću iako joj je tenisica skupa s čarapom i nogom upala u blato.
• Jer se E. počela smijati i igrati se opušteno bez straha da se zaprlja.
• Jer je N. Postao jaaako gladan, a već danima nije bio.
• Jer je F. postao suradljiviji i mirniji u sobi nakon izlaska van.
• Jer je M. lakše zaspala.
• Jer je K. počeo koristiti riječi poput obzor, dalekozor, vododerina…
• Jer je 3-godišnji L. donio štap u obliku Y i rekao: ‘Teta vidi, našao sam išpilon!’
• Jer je N. shvatila da su gljiva i mozak slični.
• Jer je F. u šumi napravio slikovnicu.
• Jer su se naoko problemi pretvarali su se u prilike, a ograničenja u prednosti.
• Jer je lijepo na posao ići u šumu.
• Jer sam naučila da mi je bolje manje govoriti, a više slušati djecu i ptice.
• I zato, homo van!