ŠKOLA I SAMOSTALNOST

Da bi dijete bilo spremno za školu, između ostalih stvari od njega se očekuje da bude samostalno. Ali što se sve pod tim pojmom podrazumijeva? Ako pitamo djecu, najčešći odgovori (nakon Ne znam) su: Da sam stojim; Da sam pišem zadaću; Da moram sam biti kod kuće. Ako pitamo odrasle, oni najčešće odgovaraju nešto kao Da se sam zna obući; Da sam zna ići na wc; Da zna obrisati nos ili eventualno Da sam napiše zadaću. Ali samostalnost je puno više od toga! Barem kada je riječ o očekivanjima od djeteta koje kreće u školu.

Kada govorimo o samostalnosti u kontekstu spremnosti za školu, govorimo o samostalnosti na tjelesnom, intelektualnom, socijalnom i emocionalnom planu.

Samostalnost vezana uz tjelesni razvoj bila bi ona koja se odnosi na samostalnost u raznim manipulativnim aktivnostima te na samostalnost u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba: za hranom, snom, za preživljavanjem u širem smislu te riječi – npr. znati kada i kako oprati ruke ili zube i zašto je to važno učiniti, znati koliko hrane mi je potrebno da se najedem, znati kada se treba presvući u primjerenu odjeću (za tjelesni odgoj, za spavanje, za kišno vrijeme i dr.) te moći učiniti to brzo i spretno. Kao što ste svom djetetu dali vremena dok je učilo hodati, bodrili ga i veselili se zajedno s njim kad je napokon uspjelo, istim ćete pristupom poticati i razvoj ovih vještina.         

Samostalnost koju možemo vezati uz intelektualni razvoj onaj je dio samostalnosti koji je posredno vezan uz koncentraciju i pamćenje što su važni preduvjeti za učenje. Postiže se poznavanjem uvjeta za vlastito optimalno funkcioniranje – npr. mir i tišina za koncentraciju, uredna radna okolina bez suvišnih poticaja za izvršavanje svojih obveza, određivanje mjesta za vlastite stvari za bolju organizaciju, korištenje raznih podsjetnika za pamćenje obaveza, isprobavanje nečeg novog ili utvrđivanje poznatog kroz kreativnu igru. Dijete koje zna što mu treba i kako to samo može postići lakše će uspješno izvršiti zadatke koji se postavljaju pred njega te pokazati primjerenu odgovornost u brizi o svojim stvarima i (školskim) obvezama. Mi odrasli smo ovdje važni kao model od kojeg će dijete učiti kako to postići. Međutim, nemojte očekivati da dijete samo počne mijenjati svoje ponašanje kopirajući vaše. Pokažite svom djetetu kako vam određeno ponašanje pomaže u snalaženju u svakodnevnim brojnim obvezama i to sve riječima popratite – objasnite mu što radite i kako vam to pomaže (npr. Navečer si spremim odjeću koju ću obući sutra ujutro, jer imam više vremena o tome razmišljati navečer nego ujutro prije posla; Kad si napišem popis za kupnju prije nego idem u trgovinu, onda puno brže obavim kupnju i imam više vremena za igru s tobom. i sl.). Pohvalite dijete kad pokaže novo ponašanje. Time dajete djetetu do znanja da ste primijetili njegov trud i uspjeh i na taj način podržavate ponovno javljanje tog ponašanja. A to je ono što želite, zar ne? 

Samostalnost u socio-emocionalnom razvoju odnosi se na sposobnost samoregulacije i samostalnog zastupanja sebe u socijalnim odnosima. Dakle, da dijete zna kontrolirati iskazivanje vlastitih emocija na način da to bude društveno primjereno ponašanje te da u komunikaciji s drugima zna zastupati sebe – svoje interese, želje i potrebe. Da zna kako komunicirati na asertivan način, pritom poštujući drugu osobu i međusobne različitosti. I ovdje smo mi odrasli model koje dijete uči kopirati: kad s djetetom komuniciramo na takav način (npr. Čujem te kad mi kažeš da se želiš još igrati i vidim da se ljutiš da te prekidam u igri, ali sada je vrijeme za spavanje. Možeš se igrati još pet minuta i sam se spremiti za spavanje ili se možeš odmah ići spremiti za spavanje pa ćemo imati dovoljno vremena da ti pročitam slikovnicu u krevetu.) model smo djetetu da i samo komunicira jednako. Kada mu „dajemo riječi“ za ono što osjeća, a još uvijek ne zna izraziti na primjeren način (npr. Čini mi se da te strašno ljuti kad se Marko ne želi igrati s tobom. Što bi drugi puta mogao učiniti umjesto da ga udariš?) širimo djetetov rječnik za emocije te širimo raspon njegovih mogućih reakcija. Za razliku od toga, kada mu govorimo poruke poput Zašto me svaku večer prije spavanja moraš izluditi?!?? ili Zašto se uvijek ponašaš kao divljak?!?? ne preuzimamo odgovornost za svoje ponašanje i za djetetov odgoj na sebe već ih prebacujemo na dijete i time dajemo djetetu loš model ponašanja. Razmislite kakav model želite biti svom djetetu!

Može vam se činiti da je sve ovo pretjerano tražiti od 6- ili 7-godišnjaka. No ukoliko razmislite o svom djetinjstvu, većinu ovoga ste vi mogli u njihovoj dobi. A možda i ranije. Ukoliko vaše dijete još uvijek nije samostalno na svim ovim razinama koje su opisane u tekstu, vrijeme je da nešto u svom ponašanju promijenite. Baš kako se često kaže: Ako te ono što radiš ne dovodi do onog što želiš – radi nešto drugo!
Naime, sva ova samostalnost o kojoj je ovdje riječ ustvari je odgovornost za sebe odnosno osobna odgovornost. I kao što joj samo ime kaže – osobna je. A dijete je može preuzeti natrag k sebi jedino ukoliko mu roditelji tu odgovornost prepuste. I naravno, ne očekuju pritom savršenstvo iz prve, jednako kao što to ne bi očekivali ni od sebe u procesu učenja neke nove vještine.
Ukoliko polazite od stava da nema neuspjeha i da je sve povratna informacija, učite to modelom i vlastitu djecu i tako im omogućavate da uče isprobavajući te da su svakim pokušajem bliže samostalnom izvršenju nekog zadatka. A samostalni uspjeh u nečemu je svakome od nas nagrada koja će nas više motivirati nego rutinski Bravo! dobiven od druge osobe.

Um i tijelo dio su istog sustava. Ono što govorimo utječe na to kako mislimo i kako se osjećamo, a dalje to utječe na naše ponašanje. Ali kad smo roditelji male djece treba imati na umu da ono što im govorimo postaje njihov unutarnji govor. Upotrijebite taj utjecaj pozitivno: rečenice kao Pokušaj još jednom i uspjeti ćeš; Vjerujem u tebe; Ti to možeš!; Ako ne ide iz prve, pokušaj opet! sigurno su bolje od Ne možeš ti to, još si mali; Pusti, ja ću!; Vidiš kako si nespretan!; Pazi, past ćeš!

Kad prestanete sputavati djecu u razvoju, omogućit ćete im da razviju svoje potencijale u vrijeme u koje su za to sposobni. Ne u vrijeme kad se umorite biti njihov hodajući podsjetnik. Biti roditelj je, složit ćete se, nešto puno vrijednije od toga!

Napisala: Gordana Trošt-Lanča, psihologinja