ZAŠTO PLANINE?

Odgojno-obrazovne skupine Zujalice i Listići iz Dječjeg vrtića „Olga Ban“ Pazin 24. travnja krenule su na svoj pohod na jedan od vrhova magične Ćićarije – na Žbevnicu i planinarsku kuću PD Planik u kojoj su djeca boravila za vrijeme svog poslijepodnevnog odmora. Često podcijenimo dječje sposobnosti, ali ovaj je pohod vrtićaraca, u dobi od tri do šest godina bio pokazatelj koliko je potrebno vjerovati u djecu, umjesto onog što je česta pojava u društvu – podcjenjivanje njihovih sposobnosti. No, u području raznolike ponude sadržaja za izlete s djecom, zašto smo izabrali baš planinu?

Iako postoji velik broj sadržaja za djecu na području cijele Istre, posebice u toplijim mjesecima, cilj ovog izleta (i svakog planinarskog izleta prije ovog), bio je usmjeriti djecu prema samima sebi. To je ono što planina nudi, a tako nešto je teško ponuditi u različitim parkovima i atrakcijama za djecu. S jedne se strane nudi zabava, s naglaskom na time da ju netko „nudi“, a na planini djeca postaju kreatori vlastite zabave, bez animatora i odraslih koji pokušavaju izbjeći dječju dosadu, zaboravljajući kako je upravo dosada ključna za mnoge ideje i kreativne procese.

Nadalje, današnje generacije djece veći dio vremena provode u urbanim sredinama, uređenim parkovima i zatvorenim prostorima, stoga je poticaj za planinarenje s djecom bio približavanje prirodi, a time i nama samima. Nije važno jesmo li stigli do vrha ili ne, važno je ono što smo putem upoznali, osvijestili i naučili. Naučili smo što su markacije i čemu služe, naučili smo kako planinarski putevi nisu ravni, već svaki kamenčić i svaka grana na tom putu određuje kakav će biti naš korak – malen, velik, visok, ulijevo ili udesno. Mnogo je koraka koji predstavljaju rizik, a samim time, razina koncentracije, tijekom jednog naizgled jednostavnog pokreta tijela, mnogo je veća.

Ono što je najveća vrijednost ovakvog izleta jest planinarska etika – hodamo kao grupa, svi smo mi jedno – ne pretječemo se, već se bodrimo da svaki od nas prođe zahtjevnije dijelove staze. Priroda nas čuje, a životinje osjećaju našu prisutnost – dolazimo u njihov dom i trebamo ga poštivati. Naravno, priroda je i naš dom, dom čovjeka, odraslog i djeteta, iako često zaboravimo da smo njen važan dio i koliko nam je ona potrebna. Nije to ona priroda u kojoj je sve na svom mjestu, već ona divlja i nepredvidiva, puno veća od nas samih i ona prema kojoj zaboravimo osjećati strahopoštovanje.

Za kraj, zahvaljujemo se našoj planinarskoj vodičkinji Istarskog planinarskog saveza, Patriciji Jedrejčić, koja živi planinarske vrijednosti ali ih i željno prenosi na nove naraštaje.

Napisala: odgojiteljica Lucija Jedrejčić